Politika i islam
Kada govorimo o Islamu i politici potrebno je napomenuti da Islam ne može ne biti politički. Ako bismo islam lišili politike, napravili bismo od njega drugu vjeru koja bi mogla biti budizam ili kršćanstvo ili nešto drugo, ali i ne i islam. Za ovakvu tvrdnju dr. Jusuf El-Karadavi navodi dva razloga[1]:
Prvi od njih jeste da Islam ima jasna stanovišta i propise u mnogim stvarima koje su srž politike. Islam nije samo vjerovanje u Boga ili izvršavanje pobožnih obreda, nije samo odnos čovjeka i njegova Gospodara bez povezanosti sa uređenjem cjelokupnog života i upravljanjem zajednicom i državom. Naprotiv, islam je i vjerovanje i ibadet, i etika i potpuni Šerijat, drugim riječima: on predstavlja jasan i potpun put, način, metod za život na osnovu principa i pravila koje je uspostavio i utemeljio, zakona koje je propisao i uputstava koje je objasnio, a sve skupa je povezano sa životom pojedinca, pitanjima porodice, utemeljenjem zajednice, uspostavljanjem države i odnosima u svijetu.
Islam ima svoja pravila, propise i uputstva: u politici obrazovanja, informiranja, zakonodavstva, sudstva, imovinskoj politici, politici mira, rata i svega što ima uticaja na život. On ne prihvata da bude bezuticajan ili da bude sluga drugim filozofijama i ideologijama. On odbija biti bilo šta drugo izuzev gospodar, vođa, onaj koji se slijedi i kome se služi. Islam čak ne prihvata da se život dijeli između njega i nekog drugog autoriteta, da dijeli s njim usmjeravanje i zakonodavstvo; ne prihvata riječi koje se pripisuju Isau, a.s.: “Daj caru carevo, a Bogu Božije”. Njegova filozofija je na stanovištu da i car i ono što je carevo pripadaju Bogu, Jednom i Jedinom, Kome pripada sve što je na nebesima i zemlji i On svime vlada i sve posjeduje.
Drugi razlog bio bi da ličnost muslimana kojeg je islam odgojio i oblikovao njegovo vjerovanje (akida), vjerozakon (šerijat) te izvršavanje obreda vjere (ibadat) šerijat – ne može a da ne bude politična, osim ako krivo razumije islam ili ga pogrešno prakticira.
Islam je svakom muslimanu propisao obavezu koja se zove naređivanje dobra i zabranjivanje zla, koja se ponekad podrazumijeva kao, “savjet vođama muslimana i svim muslimanima”, a to je ono što se u jednom vjerodostojnom hadisu naziva cjelokupnom vjerom ponekad se podrazumijeva pod preporučivanjem istine i strpljivosti, a to dvoje spada u temeljne uvjete za spas od propasti na dunjaluku i ahiretu, o čemu sasvim jasno govori sura el-Asr.
Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko od vas vidi neko ružno djelo neka ga otkloni rukom (silom), ako ne može rukom, neka to učini riječima, a ako ne mogne ni riječima neka to djelo prezre srcem, a to je najslabiji iman.”[2]
Islam je svakog muslimana zadužio političkom odgovornošću da živi u državi koju vodi vođa (imam) musliman koji upravlja na osnovu Božije Knjige, i ljudi ga priznaju i slijede. U protivnom, pridružili su se onima koji su živjeli u pagansko doba.
Ovdje je možda značajno spomenuti pitanje: “Da li je politika zabranjena?”! Sa teoretskog stanovišta, politika je nauka koja ima svoju važnost i mjesto; sa praktičnog stanovišta to je zanimanje koje donosi čast i korist, pa je vezana za upravljanje ljudima na najbolji mogući način.
I naši stari učenjaci isticali su vrijednost politike i njene odlike, tako da imam Gazali u svom Ihjau kaže: “Ovaj svijet je njiva budućeg svijeta, te vjera nije potpuna bez ovog svijeta. Vlast i vjera su harmonični, vjera je temelj, a vlast je čuvar; ono što nema temelja sruši se, a ono što nema čuvara biva protraćeno. Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio je političar, pored toga što je bio donosilac Objave, podučavalac i sudija. I Hulefair-rašidini koji su došli poslije njega bili su političari, budući da su upravljali ummetom na osnovu pravde i dobročinstva, vodili ga znanjem i vjerom. Pozivajući se na izloženo možemo kazati da je politika kao ovakva dozvoljena.
[1] Šejh Jusuf El-Karadavi, Suvremene fetve (izbor), HARFO-GRAF Tuzla, Tuzla 1997. godina
[2] Bilježi Muslim
