Bezobrazluk naš bosanski

VJERA ISLAM

Bošnjo je Islamom ponosan. Nosi ga u srcu, ali ga ne nagoni da klanja. Zato i klanja tek 5% – 7% beš vakat. Ali, to su ekstremisti. Iako morebit’ ni jedan posto od ovih sedam procenata ne bi Šerijat. Nemoj da posti i nemoj stalno zvrcati da je piva haram i da on, kao Musliman, ima obaveze prema Allahu (swt). Digni s njim zajedno ruke kad zapjeva Safet i kad Džeko dadne gol; zaigraj sa njim u kolu, uz harmoniku, i biće ti vjeran k’o pašče – dok mu ne staneš na rep!

DŽAMIJA

Džamija u Bošnje mora biti golema i imati nove tepihe, jer serdžade više nisu moderne, i mora imati puno prozora, da Bošnjo, kada ode na džumu ili Bajram, dok klanja, vidi kuda mu se komšija kreće i ko sve prolazi putem, ili da neće tuđa krava u njegovu njivu. Prvi saf je svetinja i tačno se zna ko đe klanja, a ako dotični ne dođe na namaz, jer je baš za vakat namaza počela omiljena serija ili “ko će biti super star”, niko ne smije stati na njegovo mjesto. Nije u običaju učenje Kur’ana ili klanjanje dobrovoljnih rekjata pred farz namaz, nego se, onaj koji prvi uđe, nasloni kod mihraba leđima uz zid, prema Mekki, tako da mu ne promakne ko ulazi u džamiju i inače šta ko radi. Džamija mora imati podno grijanje i klimu iznad svakog pendžera: grijanje, kada dođe na Bajrame zimi, da mu ne zebu tabani, a klimu, da more u rekordnom vremenu klanjati dvadeset rekjata teravije a da se ne oznoji. Ispred džamije moraju biti drvene sećije, tako da se ne mora odmah ulaziti u džamiju, nego da se pred njom more sjediti do zadjne dekike , “noga preko noge” i pušiti “Drina”. Kanta za otpad nije potrebna, jer se more baciti opušak i hraknuti preko svačije glave ili preko džamijske ograde.

HODŽA

Hodža mora biti Musliman iako se to u oglasima uopšte ne traži. U pravoslavnim ili u katoličkim oglasima prva referenca jeste da traženo vjersko lice bude pravoslavac ili, kod potonjih, katolik. Ne, Bošnji je bitno da on ima završenu školu i radno iskustvo. I ženu. Da mu ima ko gasuliti babu i mamu kada presele, jer se oni sami boje mejta – babe i mame. Djeca moraju u mejtef, da hodži skaču na glavi, jer prosječna Bošnjina hanuma, kada šalje djecu u mekteb, voli ih, pred omiljenu TV seriju, ispratiti riječima: “Mrš u mejtef, da rahat dihnem!” Bošnjo voli da hodža klanja u džamiji ali da njega ne poziva na namaz. Tad Bošnjo ne begeniše hodžu. Treba ga istjerati i dovesti novog.

ULEMA

Ne treba Bošnji niko da mu pamet prosipa. Prosječni Bošnjo samo svoju pamet begeniše. Niko mu nije po kararu.

HADŽ

Mora se ići na Hadž. Kod Bošnje je to uglavnom kad pređe šezdesetipetu godinu života ili kad doktor ustanovi tumor na plućima zbog pušenja. Iš’o bi on i mlad na Ćabu, ali valja “sačuvati Hadž”. Lahko ga je obaviti. Proda njivu ili Šarenku – kravicu za kapicu. A onda, kada se vrati sa Ćabe, voli da ga zovu hadžijom – neka se zna, zašto je otišla njiva. Ili Šarenka. Bude najbolji musliman u džematu i pametniji od hodže. Postane naporan i naletan. K’o svrab. Ako češeš – svrbi, a ako ne češeš – opet svrbi.

ŽENA

Neko mora zamijeniti majku, kada Bošnjo odraste. Praviti mu jesti, tepati mu i oblačiti ga. A ni drva neće sama da se iscijepaju niti ćumur sam da se unese. Neko mora slušati njegove samo-hvalospjeve i drhtati pred njim kada se pijan, bez prebijene pare u džepu, vrati iz kafane. I da mu rađa i odhrani djecu.

DRŽAVA

Kao i u ovom tekstu, i u stvarnosti je država kod Bošnje na poslednjem mjestu. On jednostavno mora imati nekoga , ko je za sve kriv. Samo da ima krila i kud – do jacije bi prhn’o. Ali ga strah da ne ode nekud, gdje se mora raditi čak i kad ima svega dovoljno za heftu. Ili da mu brane roštiljati dok se komšija ne uguši u dimu. Zato ipak ostaje svoj na svom. Prosječni Bošnjo.

Fuad Abdullah Seferagić