OD DVA ZLA, BIRAJ UVJEK MANJE ZLO!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu “Medžmu’ul-Fetava“, Kitab: Usulul-Fikh, Temezhub vel-Ittiba’, 20/55., a pod naslovom: “Sažetak o tome kada u medusobnu konfrotaciju dodu dobra ili loša djela, ili obadva zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako izmedu njih razdvojiti, vec ce se ili uciniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam vec nešto slicno pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo pri upravljanju i vladanju“, kao i o tome da je glavna zadaca i cilj šeri’ata potpuno ostvarenje koristi i interesa, ili pak njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju veceg od dva dobra, i nestanku veceg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veci interes ispuštanjem manjeg, i da ce se otklanjati veca šteta cinjenjem manje, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i jace, a takoder su nam zabranjenim ucinili harame i mekruhe.

Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobrocinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako izmedu spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obecavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio odredena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih cine.

Allah dž.š., je sve navedeno/naredbe povezao sa snagom/kudret, mogucnošcu/istita’ah, širinom/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterecuje preko mogucnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje ucini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imucan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su opcenitog znacenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svodenje racuna sa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka.

„Zato se ti bori na Allahovu putu, a za druge nisi obavezan; a podstici i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoce imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pricekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodocastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogucnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)

„Nece se ogriješiti nemocni i bolesni, i oni koji ne mogu da nadu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz predaja slicne sadržine.

Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj ce, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice ucinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno ucinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvracanje od Njegova puta, i casnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veci grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su medusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veca od koristi.” (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da ce vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete necega bojali, onda hodajuci ili jašuci; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naucio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš medu njima i kad odluciš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dodu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva docekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i orudu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)

„Mi smo naredili covjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni ce se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraca; Meni cete se vratiti i Ja cu vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo: Ako je tacno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokudenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti izmedu:

1. dva dobra izmedu kojih se ne može sastaviti, tako da ce se uciniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i

2. izmedu dva zla izmedu kojih se ne može razdvojiti, tako da ce se otkloniti zlo koje je vece tako što ce se pociniti ono koje je manje, dok ce se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti

3. izmedu dobra i zla – izmedu kojih se nece moci razdvojiti, jer cinjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i cinjenje lošeg, ili necinjenje nekog lošeg djela povlaci za sobom i necinjenje dobrog djela – tako da ce se, u tom slucaju, dati prednost onome što je korisnije:

a.) ili dobru uz cinjenje zla,

b.) ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra,

tako da ce se u tom slucaju dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla, poput:

1. Vadžiba i mustehabba, ili farzi-‘ajna i farzi-kifaje, poput: obaveze vracanja traženog duga, nad dobrovoljnim dijeljenjem imetka.

2. Davanje prednosti finansiranju familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili pak finansiranja roditelja, kao što stoji u sahih hadisu: „Koje djelo je najvrijednije? Namaz obavljen u svoje vrijeme – rece. A potom koje? Dobrocinstvo prema roditeljima. A potom koje? Borba/džihad na Allahovom dž.š., putu!“ (Muslim); ili, davanje prednosti ucestvovanju u džihadu nad obavljanjem hadždža, kao što stoji u Kur’anu i Sunnetu – što je obaveza onom kome je obaveza, a lijepo onome što mu nije obaveza; ili kad je u pitanju davanje prednosti ucenju Kur’ana nad zikrom kada se izjednace u srcu, i na jeziku, ili davati prednost namazu nad njima ako su na istom stepenu u srcu. U suprotnom, daje se prednost zikru propracenim dobrim razmišljanjem nad ucenjem Kur’ana koji nekome ne seže do srca tj. ne prelazi kljucnu kost. Ovo je široka oblast.

3. Davanje prednosti od strane žene-muhadžirke putovanju bez mahrema nad ostankom u darul-harbu, kako je to ucinila Ummu Kulsum, zbog koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dodu, ispitajte ih, – a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vracajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjencane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi medu vama – a Allah sve zna i mudar je.

U razumu ljudi se ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako ce se necim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi cinjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad bezvlašcem, što su i rijeci mudraca: “Šesdeset godina nepravedne vlasti su bolje od jedne noci bezvlašca!”

Vlastima ce se zamjerati na neprijateljstvu kojeg cine, i na neispunjavanju tudih prava – onda kada se to bude u stanju uciniti, ali, ono što želim reci ovdje je slijedece:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast, ili neki od njenih ogranaka, poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slicno – ako ne bude mogla izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogla izbjeci sva zabranjena djela (harame), što ima za namjeru ispraviti, dok drugi namjerno to cine, i u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme odredenu vlast/vilajet, a možda ce mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza ciji se plod mora ubirati na ovome svijetu, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguranja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje ce biti obavezno (vadžib).

Ako ce sve to iziskivati zapošljavanje nekih koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeci – sve navedeno ce spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez cega ne može doci do ispunjenja vadžiba ili mustehabba je vadžib ili mustehabb!”

Nešto ce biti vadžib ili mustehabb onda ako ce šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba. Cak, i ako bi vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojeceg nasilja, ili otklanjanje njegovog veceg dijela tako što ce se ciniti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje ce biti dobro djelo (hasene), uz ovakav nijjet, i njegovo cinjenje loših djela – koje cini sa namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – ce se smatrati dobrom!

Ovo je oblast koja ce se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumcar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe odreden imetak, primoravajuci ga na to, i u meduvremenu se neki covjek založi da potlacenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajuci od njega odredeni imetak, davajuci ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje cinio – ako bude u stanju to uciniti bice dobrocinitelj, a ako se založi da tlacitelju pomogne bice griješnik!

U vecini slucajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tice nijjeta on ce biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašcu i imetkom, a što se tice djela ona ce biti kvarna cinjenjem harama i necinjenjem vadžiba – ali ne zbog njihove medusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog cinjenja onoga što je vrijednije i bolje. Uprava/vilajet, iako je sama po sebi:

1. dozvoljena/dža’iz,

2. lijepa/mustehabb, ili

3. obavezna/vadžib,

…za nekog covjeka ce biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog, pa ce se u takvoj situaciji dati prednost vecem od dva dobra, što ce nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast ce spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama/finansijama” zemlje kralja Egipta; cak je u pitanju i upucen zahtjev i molba Jusufa a.s., kralju da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici/kafiri, jer Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više nece poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.); “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemocni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipcani, pored svog kufra, imali i ustaljen propis i obicaj ubiranja imetka, kao i njegova dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljevim podanicima, i taj propis ubiranja i trošenja imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika i njihovoj pravdi.

Jusuf a.s., nije bio u stanju ciniti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobrocinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašcu je uspio pocastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i znacenje Allahovih dž.š., rijeci: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)

Kada se medusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguce napraviti spoj izmedu njih – pa covjek tada ukaže prednost jacem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, nece smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preci od ovoga, se, u suštini stvari, nece smatrati ostavljacem vadžiba!

Isti je slucaj i onda kada se medusobno suprostave dva harama, kada nije moguce izbjeci haram koji je veci, a da se ne pocini onaj koji je manji – cinjenje manjeg harama, u ovakvom slucaju, se, u suštini stvari, nece smatrati cinjenjem harama; i ako ce se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo cinjenjem harama – takvo što nece štetiti!

U ovom slucaju, reci ce se slijedece: “Ostavio je vadžib iz opravdanog razloga“, ili: „pocinio je haram radi koristi koja je bila veca od njegove štete, ili radi nužde, ili radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!”

Oblast medusobne suprostavljenosti propisa i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do išcezavanja poslanickih tragova, i poslanickog hilafeta. Ovakva pitanja se cesto javljaju u ovakvim situacijama! Što je slabljenje vjere vece dolazi do veceg javljanja ovih pitanja! Ovo zna biti fitna i iskušenje po ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi do zabune.

Neki ljudi – vidjeci samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki – vidjeci samo zlo – daju prednost njegovom necinjenju, pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni – koji gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili vecini njih, ne može ukazati odredena korist ili odredena šteta, ili uvide u cemu je korist i u cemu je šteta, ali ne mogu naci osobu koja bi ih pomogla u cinjenju dobra i ostavljanju zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom: “Allah dž.š., voli oštro oko onda kada dode do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada dode do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)…

Alim ce nekada nešto naredivati, nekada ce nešto zabranjivati, nekada dozvoljavati, a nekada ce precutati odredenu naredbu, ili zabranu, ili dozvoljenost necega; nekada ce narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada ce 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naide na sukob interesa i medusobnu konfrotaciju propisa (te’arud), dace se prednost onome što je prioritetnije – kao što je to prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto nareduje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguce ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zuluma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slucaju, bolje ustegnuti se od naredivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reci da se na neka pitanja odgovara cutnjom, kao što je Zakonodavac, na pocetku objave, precutao odredene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako ce i ucenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajuceg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu odredenih ajeta i pojašnjenje odredenih propisa, sve do momenta dok se Poslanik a.s., nije našao u odgovarajucoj poziciji za njih… Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi pociva na dvjema stvarima:

1. Mogucnost poznavanja onoga što je Allah objavio.

2. Mogucnost rada i postupanja po onome što se zna.

Što se tice osobe onemogucene od znanja poput ludaka, ili osobe koja je onemogucena od rada po tom znanju – njima se nece naredivati, niti zabranjivati! Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto ce imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obicno dogadaju u periodu “feterata”.

Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nadu ucenjaci, ili emiri, ili oboje, morace raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s cime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!

Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (vec parcijalno, op.prev.), kao što se kaže:

“Ako želiš da te drugi slušaju – onda im nareduj onoliko koliko mogu podnijeti!”

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – nece govoriti ljudima izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu poduciti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili ucenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – nece biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, vec ce izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno ciniti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgadao neke stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se nece smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost necega uslovljeni znanjem i mogucnošcu ucinka – ali u našem slucaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogucnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane necega!

Nemogucnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!

Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavic, Plav, CG

dzemat-sabah